Skageflå hike – u potrazi za fotografijom iz snova!

Pri pomisli na Skandinaviju, uvijek mi je na pamet dolazila jedna specifična fotografija koja je po meni predstavljala utjelovljenje onoga što ovaj dio svijeta čini tako posebnim. Idilična slika fjorda, sa antiknim norveškim kučicama, slapovima i ogromnim krstaricama koji kao igračke plove fjordom… Može li biti veći stereotip od toga? 

Prošlo je dosta godina dok je stigla i moja prilika posjetiti ovu divnu zemlju. Uz malo istraživanja, došla sam do informacije gdje se nalazi mjesto sa moje fotografije iz snova.

Dolazak u fjordove

Norveški fjordovi teško se mogu usporediti sa bilo čime što sam do sada vidjela – mistična povijest ’pomoraca iz zaljeva’ već tisuću godina golica maštu posjetiteljima a ambijent fjordova potencira doživljaj i pridodaje mistici. Lako se ovjde izgubiti u mašti. Saznajem da mjesto koje pruža ovaj fantastični pogled zahtjeva višesatno planinarenje. Ciljano odredište mala je povijesna farma pod nazivom Skageflå koja leži na jednoj ravnini usred planine na Geiranger fjordu. Navodno je tamo i norveška kraljevska obitelj svojevremeno održala čajanku za počasne uzvanike, gdje su članovi kraljevske obitelji išli pješice te planinarili od Geirangera do farme. Farma je napuštena 1916.g. a sada je turistička atrakcija.

Činjenicu da je večer prije našeg hike-a padala kiša, nismo shvatili baš ozbiljno. Sunce je provirilo svoju glavu, i to je bilo jedino važno. U Norveškoj se ono ne uzima zdravo za gotovo! U turističkom uredu nam kažu da staza nije teška, 2 i pol sata planinarenja u jednom smjeru.

Ako može kralj…

Ona kiša od sinoć? Pa, otežala je put. Staze i puteve učinila je skliskima i blatnima, a djelove puta jedva prohodnima. Uz ne-baš-dobro označene staze, vrlo je lako skrenuti s puta tražeći farmu – te možda od umora i želje ’Pa morala bi već biti tu negdje!’, produžiti hodanje i na 5 sati… Ali ako je mogla kraljevska obitelj, možemo i mi!

Svako toliko kroz šumu i raslinje proviri pogled na prekrasni fjord što dodaje malo goriva i volje za nastavak rute. Većina planinarenja je uspon, te jedan ravni dio, ali budući da se farma nalazi nekih 250 metara iznad fjorda, to uključuje i jedan nagli spust dolje prema farmi. Sa ono malo preostale snage, uspjevamo odraditi i ovaj spust, unatoč vrlo vlažnom i blatnom tlu, sa puno proklizavanja. Ovo još uvijek pamtim kao jedan od fizički najzahtjevnijih izazova u životu.

Ali evo me! To je to. Moja fotografíja iz snova. Vadim fotić, okidam sto puta, iz svih kuteva. Od uzbudjenja (ili umora) se ne sjetim malo snimati. Na farmi neki ljudi šeću, razgledavaju, uživaju u pogledu na predivni slap ’Sedam sestara’ preko puta fjorda. Zavidim im jer izgledaju svježe, odmorni, stigli su turističkim brodom koji staje dolje ispod farme te posjetitelji imaju samo polusatni uspon 250 m do farme.

Vrijeme je ručka pa vadimo naše kuhalo – grah iz konzerve čini se kao dobar izbor. Promjenjivo norveško vrijeme ne daje nam puno vremena za uživanje pa nas pljusak tjera da tražimo zaklon. Dobra prilika da obiđemo kuće koje čine ovu farmu, koja je svojedobno bila jedna od bogatijih farmi koza, sa tri pašnjaka za svoje životinje. 1873.g. veliki odron uništio je većinu zemljišta pogodnih za obradu.

Direktno preko puta fjorda fantastičan je pogled na vodopad i farmu Knivsflå koja se nalazi tik uz vodopad, a do nje se dolazi turističkim brodom koji staje u podnožju fjorda te se može popeti do farme nekih 250 metara strmim usponom. Farma je napuštena 1898.g. zbog straha od odrona jedne stijene koja, međutim, i dan danas stoji na istom mjestu.

Uzbrdo, nizbrdo

Nakon kratke stanke, vrijeme je za povratak. Nevoljko, znajući što nas na stazi čeka poslije još jednog pljuska, krećemo nazad. Žalim što nemam štapove za hodanje, koji su mi se često kod drugih činili pretenciozno. Na ovom hike-u bi svakako imali dobru svrhu. Ruta nam je sada poznata, pa povratak traje nešto kraće, no to što je staza sada uglavnom nizbrdo, ne čini ju nimalo lakšom za proći, čakštoviše, priželjkujem malo uspona da odmorim koljena. Sunce na povratku ponovo proviruje pa hvatam fotićem prizore Geirangera, gdje ogromne krstarice dolaze i odlaze, trubeći za pozdrav u prolazu. Povratak u kamp i pecanje večere. Ili barem ulovi-pa-pusti. Sendvič će poslužiti svrsi.

 

Ivana
Ivana
Dugogodišnji turistički djelatnik i licencirani vodič sa stalnim prebivalištem u Švedskoj, fotograf i bloger koristi svaku priliku da putuje unutar Skandinavije te upoznaje ljude, kulturu i krajolike ovog dijela svijeta. Putem bloga rado dijeli svoja iskustva i korisne informacije sa putovanja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *