Švedsko razdoblje Velike moći u 17. stoljeću omogućili su unutarnji i vanjski uzroci. Sredinom 16. stoljeća, kada je Njemački Državni Red prestao postojati, Švedska, Danska, Rusija i Poljska natjecali su se za utjecaj nad područjima u Baltičkom području, području koje je ranije pripadalo Njemačkom Redu. Švedska je uspjela osvojiti sjeverni dio Estonije i to je bio početak vrlo ekspanzivne Švedske vanjske politike. Širenje je olakšao građanski rat koji je bjesnio u Rusiji u ranim godinama 17. stoljeća. Švedska je sudjelovala u ovom ratu, pokušavajući iskoristiti kaotično stanje. Mirovnim sporazumom dodan je novi teritorij finskom dijelu Švedske.

Razlog zašto su države oko Baltičkog mora bile tako revne da preuzmu kontrolu nad baltičkim državama, bio je njihov značaj u mogućnosti da kontroliraju trgovinu od Rusije do zapadne Europe. Raspad Njemačkog Državnog Reda stvorila je politički vakuum koji je predstavljao prijetnju za trgovinske odnose. Zbog političkih previranja u Baltičkom području, englezi su osnovali novi trgovački put sjeverno od Skandinavije do Rusije. Kada je Švedska, zbog toga, pokušala preuzeti kontrolu nad sjevernim obalnim područjem Skandinavije, to je dovelo do sukoba s Rusijom i Danskom. Kad je kralj Gustav II Adolf, koji je “naslijedio” sukob, shvatio da bi bilo vrlo teško Švedskoj kontrolirati sjevernu rutu, on je koncentrirao i preusmjerio Švedski interes na Baltičko more. Švedska je sada nastojala stvoriti “dominium maris baltici”, odnosno nadmoć Baltičkog mora.

Prvi problem bio je trgovina od Rusije do zapadne Europe. Većina je išla iz Rusije preko “Livlanda”, tj. sada Latvija, do gradova u zapadnoj Europi. U ranom 17. stoljeću “Livland” i obalna područja jugo-zapadno od Baltičkog mora, bili su pod kontrolom Poljske. To je značilo važan carinski prihod od trgovinskih odnosa s Rusijom. Švedski kralj je, naravno, bio zainteresiran za dobivanje ovih prihoda. Nadmoć nad “Livlandom” i drugim važnim lukčkim gradovima u poljskoj Prusiji, značilo je masivno povećanje prihoda za švedsku državu. Carinski prihodi su sami iznosili više od 25 posto švedskih državnih prihoda.

Unutarnji čimbenici koji su utjecali na razvoj koji je vodio prema Velikoj moći bili su, između ostalog, prilično dobro upravljanje gospodarstvom, rastuća domaća industrija željeza i oružja, te za to vrijeme, vrlo dobra administracija države i lagano povećanje populacije. Međutim, vanjski čimbenici, oslabljena Rusija i društveni i ekonomski problemi u drugim europskim zemljama koje su se natjecale sa Švedskom, većina znanstvenika smatra kao glavno objašnjenje zašto je Švedska, sa svojim ograničenim resursima, mogla postati tako moćna.

Konstanti rat

Švedski razdoblje Velike moći okarakterizirano je gotovo konstantnim ratom. To je postalo još očitije kada je kralj Gustav II Adolf u 1630, odlučio pristupiti ratu koji je 30 godina bjesnio u Europi. Izravan uzrok za švedsku intervenciju je rastući utjecaj njemačkog cara i njegove snage u sjevernoj Njemačkoj. To je smatrano prijetnjom Švedski interesima u baltičkom području.

Ranije je Švedska intervencija bila smatrana kao obrana od protestantizma protiv Katoličke vojske u Europi. Međutim, kasnija istraživanja (na švedskom) ukazuju na puno profanije uzroke, kao što su politički i ekonomski utjecaji. Dvije najpoznatije bitke u ratu su bitke na Breitenfelte 1631, gdje je Gustav II Adolf, usprkos brojčanoj inferiornosti, osvojio spektakularnu pobjedu, te bitka Lützen u 1632, gdje je kralj ubijen. Bitka Lützen je na kraju ipak završila Švedskom pobjedom.

Rat je bio vrlo skup za Švedsku. Samo mali dio švedskih vojnika u Europi bili su Šveđani ili Finci. Korištenje plaćenika bilo je opsežno i vrlo skupo, zapravo vrlo poražavajuće za državne financije. Upravo zbog toga, kralj Karl XI pokrenuo je kompletnu reorganizaciju Švedske vojske u kasnom 17. stoljeću. To je dovelo do povećanog korištenja domaćih regrutiranih vojnika, te je preteča sustava obveznog vojnog roka danas.

Na svom vrhuncu sredinom 17. stoljeća, Švedsko razdoblje velike moći obuhvaćalo je Švedsku, Finsku, Estoniju, Latviju i dijelove sjeverne Njemačke. Proširene granice postale su sve teže i skuplje za obranu a rastuća snaga Rusije predstavljala je stalnu prijetnju Švedskoj.

Kraj razdoblja

Početak kraja švedskog razdoblja Velike Moći bio je izbijanje Velikog Nordijskog rata 1700.g. Kada je Karlo XI umro 1697, naslijedio ga je njegov 15 godina star sin, Karlo XII . To je uzrokovalo da Rusija, Danska, Norveška i Poljska formiraju savez i pokušaju osvojiti neke od švedskih teritorija. Savez je napao 1700.g.

U početku je kralj Karlo XII bio vrlo uspješan u obrani Švedski teritorija. Danci su brzo poraženi, a u Narvi, današnja Estonija, Švedski vojnici porazili su mnogo snažniju rusku vojsku. Početni uspjeh možda je doveo do švedskog podcjenjivanja ruske snage, što se kasnije pokazalo sudbonosnim. Nakon Narve, kralj i njegova vojska borili su se u Poljskoj pet godina prije nego je mirovni sporazum potpisan. Tijekom tih pet godina, ruski car Petar reorganizirao je rusku vojsku.

Godine 1708 kralj Karlo XII napao je Rusiju, pokušavajući ostvariti odlučujuću vojnu pobjedu. Rusi su koristili njihovu drevnu strategiju te spalili sve kada su se ovi povukli. Ova strategija i ekstremno hladna zima 1708-1709 uzela je danak švedskoj vojsci. U 1709 u Poltavi, slaba švedska vojska susrela je dobro pripremljene Ruse i gotovo je uništena. Nakon Poltave, Rusija je osvojila Baltičke provincije i veliki dio Finske. Danci su se smjestili u južnoj Švedskoj, ali su vračeni natrag. Švedska područja u sjevernoj njemačkoj također su izgubljena.

Nazad u Švedskoj, kralj Karlo XII odlučio je napasti Norvešku, koja je u to vrijeme bila dijelom Danske, pokušavajući poraziti Dance. On je napao u 1718 i bio je ubijen u rovovima izvan tvrđave Fredriksten u južnoj Norveškoj. To je bio kraj Švedskog razdoblja velike moći. U mirovnom sporazumu, koji je potpisan 1721, Švedska je izgubila svoje Baltičke provincije i dio Finske. Švedska je također izgubila većinu svojih teritorija u sjevernoj Njemačkoj.

Iako je Švedska izgubila svoju poziciju kao velika sila, bilo je i pozitivnih posljedica. Švedska je bila najmoćnija od nordijskih zemalja, i što je najvažnije, nove švedske granice bilo je mnogo lakše braniti nego ranije.