VIKINZI

 

“We sailed our ships to any shore that offered the best
hope of booty; we feared no fellow on earth…”

Saga of Arrow-Odd

U nešto više od 250 godina, od kraja 8. do sredine 11. stoljeća, Vikinzi su posve promijenili Europu. Počevši kao pljačkaši i trgovci, postali su istraživači, osvajači, zakonodavci i osnivači nacija. Na Islandu su stvorili najstariju republiku u Sjevernoj Europi; 3,200 kilometara prema jugoistoku položili su temelje ruske države. Norveški naseljenici osnovali su prve gradove u Irskoj, dok su u udaljenom Konstantinopolu Šveđani služili kao osobna straža bizantskog cara. No, više od svega, Vikinzi su bili moreplovci. Norveški pomorci, putujući u dugim brodovima, putovali su dalje na sjever i zapad od bilo kojih ranijih europskih naroda, osnovavši koloniju na zapadnoj obali Grenlanda i stigavši u Ameriku gotovo 500 godina prije Kolumba.

Duša vikinga

odine 793. novost o nezamislivom zločinu proširila se kršćanskom Europom. Napadači pristigli brodovima sa Sjevernog mora obrušili su se na Sveti otok (Lindisfarne), nedaleko od obale sjeverne Engleske. Bogatstva njegovog poznatog samostana opljačkana su, redovnici pobijeni ili odvedeni u ropstvo. U tim divljim vremenima, samostanske utvrde Europe predstavljale su jedina utočišta kulture i znanosti. Nakon vikinških napada se niti one više nisu doimale svetima.

Kataklizma na Svetom otoku predstavljala je jedan od prvih vikinških napada, no ubrzo za njim uslijedili su i ostali. U godinama koje su slijedile, slični iznenadni napadi devastirali su crkvene zajednice, ne samo na obalama Engleske, nego i Škotske i Irske također. Nije prošlo mnogo vremena, a na meti su se našli i gradovi. Unutar samo 60 godina od prvih pljačkaških napada, invazije nošene brodovima zaprijetile su cijelim kraljevstvima.

Teško je pretjerati kada se opisuje utjecaj koji su vikinški napadi imali na ostatak Europe. Oni su se dogodili u trenucima kada je čvrsta vlast u rukama vladara kao što su bili Offa (umro 796.) u engleskom kraljevstvu Merciji ili Karlo Veliki (otprilike 742-814.) na Kontinentu uspostavljala poredak nakon mučnih stoljeća koja su uslijedila nakon pada Rimskog carstva. A napadi su se sručili na neka od najsvetijih mjesta zapadnog kršćanstva, utočišta mira i nauka u nemirnom svijetu. Prestravljenim suvremenicima pogani Vikinzi činili su se utjelovljenjima terora i uništenja, koje je poslao pravični Bog kako bi kaznio pokvareni svijet. Ta slika nije tako brzo izblijedila, jer je večina pisanih izvora koji su opisivali njihove aktivnosti bila djelo kršćanskih redovnika.

U posljednje vrijeme, ti su negativni prikazi ipak revidirani. Niz zaprepaščujućih arheoloških nalaza istaknuo je pozitivna postignuća Vikinga kao trgovaca, putnika, zanatlija, istraživača, kolonista, a naposljetku i vladara. Danas ih se sve više smatra ne samo destruktivnom silom, nego i kreativnom. Bez sumnje, bili su nasilni, no njihova nepomirljiva odlučnost i hrabrost djelovale su kao katalizatori promjene u svijetu koji je bio u razdoblju stagnacije. Osim vatre i mača, sa sobom su donosili ambicije, poduzetnost i beskrajnu energiju narodima čiji su horizonti bili najvećim dijelom ograničeni, rijetko sežući dalje od susjednog sela.

Iako je većina vikinških muškaraca i žena bila zadovoljna boravkom kod kuće i obrađivanjem zemlje poput njihovih južnih susjeda, miris avanture i uzbuđenja tvrdoglavo se držao vikinškog imena. Možda ih je bilo razmjerno malo, ali ti mladići – mnogi od njih mlađi sinovi u potrazi za nasljeđem – koji su odlazili od kuće u potrazi za bogatstvom i slavom, bili su pokretači povijesnih promjena. Bezgraničnom smjelošću, kretali su u osvajanje svijeta, a čineći to, promijenili su ga nepovratno.

Napadači iz fjordova

Fjordovi zapadne Norveške ne samo da su bili baza nekima od najranijih vikinških napadača, nego su im oni možda i dali ime. Korijen riječi ”Viking” obično se izvlači iz staronorveške riječi vik, što znali ”zaljev”. Prvotni Vikinzi su, prema toj interpretaciji, bili pomorci koji su vrebali na svojim brodovima u bilo kojem od brojnih zaljeva strmih obala izdubljenih u norveškoj vrlo razvedenoj obali Sjevernog mora, čekajuči da se obruše na terete brodova koji su putovali Sjevernom rutom – pomorskom trgovačkom rutom do Bijelog mora, po kojoj je Norveška možda i dobila ime. Tim podmuklim obalnim gusarima nije nedostajalo skrovišta; zaljevi i rtovi čine obalnu liniju dugu 25,000 kilometara, iako njezina dužina zračnom linijom iznosi otprilike desetinu te udaljenosti. Iz tog su razloga putovanja duž dijela norveške obale okrenutog prema Atlantiku bila izražavana u okvirima vremena, a ne udaljenosti – što je tendencija koja se nastavila i u modernom dobu.