Mnoge zemlje ne mogu imenovati svoje izvorne doseljenike sa sigurnošću, ali dobro dokumentirana povijest Islanda kroz svjetski poznate sage, jedna je od mnogobrojnih razloga koji pridonose međunarodnom ugledu.
U ranim 870-im godinama, nakon što su prvo kratko boravili na nekoliko mjesta istočnije na otoku, Hallveig Fróđadóttir i njezin suprug Ingólfur Arnarson, koji je bio poglavar u Norveškoj, stigli su sa svojim kućanstvom na jugozapadne obale Islanda.
Gledajući u pare koje su se uzdizale od termalnih izvora, taj predio nazvali su Reykjavík, što bi značilo ’dimni zaljev’. Iako su članovi ovog kućanstva općenito poznati kao prvi trajni doseljenici na Island, postoje i pisani i drugi dokazi koji pokazuju da su neki kršćanski osamljenici i možda neki Kelti sa Britanskih otoka u zemlji živjeli već nekoliko desetljeća, ali su postupno asimilirani od strane novih naseljenika na različite načine. Štoviše, norveški naseljenici često su sa sobom dovodili svoje žene i robove izravno s Britanskog otočja, tako da se današnje DNK studije pokazuju da većina islandskih ženskih gena potječe od Kelta iako su izvorni muškarci nacije većinom bili nordijci.
Hallveig i Ingólfur brzo su slijedili drugi norveški naseljenici, koji su također odabrali zemlju u dijelovima Islanda koji su niži i lakši za život.
Do 930. godine, samo pedeset ili šezdeset godina nakon što je službeno počelo naseljavanje, poželjno poljoprivredno zemljište smatralo se potpuno založenim, dajući prigodu vladi da organizira zajedničku vladu osnivanjem islandskog Althinga (Alþing).
S obzirom da þing znači parlament i al znači da se zastupa sve na otoku, Althing se često naziva najstarijim parlamentom na svijetu, te se i dalje okuplja u više-manje u izvornom obliku. Tijekom mnogih stoljeća, Althing članovi su se susretali u Þingvelliru, koji je udaljen oko 50 km od Reykjavika i u današnje doba postatao je nacionalni park.
Vladajući muški naseljenici Islanda bili su pretežno poganski, slijedeći tradicionalnu norvešku religiju. Kako je Skandinavija i ostali dijelovi Europe postali sve više i više kršćanski, rastao je i politički pritisak na Islanđane da se preobrate u kršćanstvo. Napetosti su ublažene u 1000. godini kada je kršćanska frakcija u Althingu dopustila Þorgeiru Ljósvetnagungu, koji je Althing vodio kao govornik usmeno prenosivih zakona, da odluči o budućoj religiji Islanda. Iako je Þorgeir (islandci vole koristiti imena čak i u formalnim situacijama) i sam poganski svećenik, odlučio je proglasiti da će se zemlja preobratiti u Kršćanstvo, s fleksibilnim kompromisom da bi sadašnjim poganima bilo dopušteno nastaviti prakticirati svoju religiju privatno.
Za razliku od tog mirnog rješenja, krvava borba se dogodila između velikih klanova u 13. stoljeću, prateći teška vremena uzrokovana iskorjenjivanjem šuma, prevelikoj ispaši i hladnijem vrijemenu. Nakon desetljeća sukoba, islandski su poglavari pristali prihvatiti suverenitet Norveške.
Političke smjene u skandinavskim zemljama stavile su Island pod dansku vladavinu u kasnom 14. stoljeću. Godine 1550. Islanđani su kraljevskim dekretom prešli sa katolicizma na luteransku denominaciju, sličnu onome u ostalim nordijskim zemljama. Islandska reformacija je bila uglavno miroljubiva, s tom iznimkom što je dovela do pogubljenje južno-islandskog biskupa i dva njegova sina. Zahvaljujući mirnom prelazu na drugu religiju, čudesni srednjovjekovni rukopisi su spašeni od uništenja u vjerskim ratovima.
Od oko 1600 do 1900, klima je postala još hladnija i manje pogodna za poljoprivredu i obnovu područja uništenog prevelikom ispašom te erozijom. Dok je oko trećina zemlje bila pokrivena barem niskom rastućom brezom kada su prvi naseljenici doveli svoju stoku, ovaj je pokrov bio sveden na
samo 1% površine do kraja 19. stoljeća, doprinoseći tako na poteškoću islanđana da nađu građevni materijal te hranu za stoku, koja je uz ribu bila njihov glavni izvor hrane. Između 80 i 90% stanovnika je prije 1900.g. još uvijek živjelo na poljoprivrednim gospodarstvima, prije svega u kućama izgrađenim od labavog kamena te travnatim krovom.
Godine 1874. proslavom službenog milenija naseljavanja zemlje, Danska daje Islandu ustav i suverenitet. Godine 1918. Island postaje suverena država pod danskom krunom i ostaje tako do 17 lipnja 1944, proglašavanjem Republike Island za vrijeme dok je Danska u posjedu nacista. Od tada, 17. lipnja slavi se kao islandski nacionalni Dan nezavisnosti.