Romantika zimske idile kakvu zamišljamo pri pomisli na daleki sjever svakako ne bi bila potpuna bez saonica s psećom zapregom! U današnje doba tehnološkog napretka svakako je iščeznula potreba za psećom zapregom u svrhu prijevoza kakva je postojala nekoć, međutim uvijek postoji potreba za romantikom tako da mnogo entuzijasta uzgaja haskije u turističke svrhe.
Villmarkssenter u Tromsu, Norveška, sa svojih 300 huskija svakako je najveći husky centar u regiji. Sa 30 godina tradicije i mnogih svjetskih utrka u šapama, ovi psi nisu samo simpatične maze koje jedva čekaju da se netko od posjetitelja sa njima poigra, već su i vrhunski sportaši koji su iskušani na najvišoj razini.
Aljaški huskiji ona je rasa koja se uzgaja u ove svrhe. Iako su čupavi plavooki sibirski huskiji možda oni psi koje ljudi očekuju, vodič nam pojašnjava kako je aljaški husky najpogodnija rasa za ovu vrstu posla zbog svoje snage, brzine i agilosti. Ovi entuzijastični radnici najviše uživaju kada su upregnuti i vuku saonice nepreglednom bjelinom, a vrijeme čekanja na polazak popračeno je žestokim lavežom nestrpljenja.
Nestrpljivo očekivana vožnja
Probuđeni lavežom pasa, nakon obilnog doručka idemo susresti huskije. Prvo nas dočekuje Tintin, veteran koji je otac većine legla te zadnjeg legla štenaca 2 mjeseca starih koji nas veselo dočekuju te kriomice traže visi li neki dio odjeće ili vezice koje bi mogli gristi i vuči, što ih jako zabavlja.
Dok vodiči pripremaju ekipu huskija koja je danas zadužena za zapregu, imamo priliku obići ostale pse koji u svojim nastambama čekaju svoj red za zapregu a ne propuštaju priliku poigrati se sa posjetiteljima u međuvremenu.
Povratak sunca na Arktik
Početak veljače vrijeme je kada se sunce ponovo vrača u ove arktičke krajeve a vodič nam pojašnjava kako je to za njih sve to vrlo emocionalno vrijeme. Zimsko doba za koje se obično smatra depresivnim zbog hladnoče te manjka svjetlosti, njima je to vrijeme mirnoće, povratka sebi, razmišljanja i promišljanja, a zimske oluje bude strahopoštovanje prema prirodi te imaju duboko značenje domaćima.
Dok se pojavljuju prve zrake jutarnjeg sunca iza obzora, krećemo na jednosatnu vožnju psećom zapregom a arktička svjetlost iznimna je u ovo doba godine. Imamo priliku i sami voziti saonice (tzv. mushing), no prepuštamo to stručnim musherima te toplo opremljeni, pokriveni sobovskim kožama krečemo u avanturu.
Zaprega se sastoji od 8 pasa, gdje su sprijeda mladi psi a posve odostraga oni najsnažniji i najiskusniji koji imaju najteži posao. Psi su postavljeni dva po dva s tim da je u svakom paru jedan mladi i jedan iskusniji pas kako bi se mlađi psi naučili od onih starijih.
Lavež pasa željnih trka pređe u potpunu tišinu kad musher da znak za pokret. Okupani jutarnjim zubatim suncem, prateći jedni druge, nekoliko saonica sa psećom zapregom kreče tako u vožnju bijelim arktičkim bespućem gdje uz put srećemo ponekog soba, zeca ili pticu. Poneki zavoj pruža pogled na fjord i grad Tromso u daljini te planine koje ga okružuju. Na vožnji upijamo pokoju zraku sunca i ljepotu arktičke divljine ipak dovoljno pitome da nama putnicima omogući zimske radosti. Vožnju završavamo pozdravom sa našim četveronožnim prijateljima koji su nam pružili ovo zadovoljstvo a povratkom u kamp dočekuje nas topli napitak i ‘bidos’, jedva dočekani topli ručak!
