Kad netko spomene Island, većina ljudi prvo pomisli na Reykjavík, Zlati krug i Plavu lagunu. No sjever otoka krije svoj poseban svijet — tišu, sirovu i jednako veličanstvenu verziju Islanda. Odlučili smo provesti četiri dana u Akureyriju, drugom najvećem gradu zemlje, smještenom na kraju dugog Eyjafjörðura fjorda, okruženom planinama koje se strmo obrušavaju u more. Ovo je mali osvrt o tim danima — o noći kad je nebo eksplodiralo bojama, o šarmu malog sjevernjačkog grada i o izletu do Húsavíka, mjesta koje Islanđani s razlogom zovu prijestolnicom promatranja kitova.

Prva noć: lov na sjevernu svjetlost

Let je slijetao u Akureyri kasno poslijepodne, a nebo je već bilo tamno — jesen na sjeveru Islanda donosi sve kraće dane, pa se sunce već sredinom popodneva počne povlačiti prema horizontu. Nakon što smo se smjestili, nismo gubili vrijeme. Prijavili smo se na organizirani lov na polarnu svjetlost, gdje vodič vozilom izlazi iz grada, dalje od svjetlosnog onečišćenja, prateći prognozu oblačnosti i aktivnosti aurore u stvarnom vremenu.

Vožnja kroz mrak, uskim cestama uz fjord, imala je svoju čar sama po sebi. Zaustavili smo se na otvorenom polju, daleko od gradskih svjetala, gdje je nebo bilo gusto posuto zvijezdama. Isprva ništa — samo blijeda, gotovo nevidljiva izmaglica na horizontu. A onda, polako, ta izmaglica počela je disati. Zelena traka se protegnula preko neba, zatim se razdvojila, zavrtjela i počela plesati — najprije stidljivo, a potom u punom sjaju, s nijansama ljubičaste i ružičaste koje su se probijale kroz zelenilo.

Polarna svjetlost nije statična slika kakvu vidimo na fotografijama — to je živ, spor ples svjetla koji se mijenja iz minute u minutu, ponekad gotovo nevidljiv, a onda odjednom eksplodira preko cijelog neba. Stajali smo tamo, zabačenih glava, dobar sat vremena, dok nam je hladnoća sjevera ulazila u kosti, ali nitko nije htio otići prvi. Za mnoge je to trenutak zbog kojeg se uopće putuje na sjever Islanda u jesen, i moramo reći — nije precijenjeno. Ako planirate slično putovanje, isplati se rezervirati lov na auroru već prve večeri, jer vremenski uvjeti mogu poremetiti planove kasnije u tjednu, a mi smo imali sreće da smo je ulovili odmah, u punom intenzitetu.

Drugi dan: razgled Akureyrija

Nakon uzbudljive prve noći, drugi dan posvetili smo istraživanju samog grada. Akureyri, s tek nešto više od 20 000 stanovnika, djeluje kao savršena minijatura islandskog urbanog života — dovoljno velik da ima kulturni život, kafiće i restorane, a dovoljno mal da se sve može obići pješice u jednom danu.

Dan smo započeli usponom stepenicama do Akureyrarkirkja, upečatljive crkve smještene na brežuljku iznad centra, čija arhitektura u stilu ekspresionizma odmah privlači pogled — nije slučajno da podsjeća na poznatiju Hallgrímskirkju u Reykjavíku, budući da ih je projektirao isti arhitekt, Guðjón Samúelsson. Unutra su vitraji koji su nekoć pripadali engleskoj katedrali u Coventryju, spašeni i darovani nakon Drugog svjetskog rata.

Odatle smo se spustili do luke i prošetali glavnom pješačkom ulicom punom malih dućana, kafića i galerija. Botanički vrt Akureyrija, jedan od najsjevernijih na svijetu, iznenađujuće je bujan s obzirom na geografsku širinu — zahvaljujući Golfskoj struji i zaštićenom položaju fjorda, ovdje uspijeva iznenađujuće raznoliko bilje.

Popodne smo iskoristili za opuštanje u Forest Lagoon (na islandskom Skógarböðin, doslovno “šumske kupke”), modernom geotermalnom kompleksu otvorenom 2022. godine, smještenom u šumi Vaðlaskógur na suprotnoj strani fjorda, tek pet minuta vožnje od centra Akureyrija. Dva topla bazena s pogledom na Eyjafjörður i okolne planine, uz finsku saunu i bazen s hladnom vodom za kontrastnu terapiju, čine ga posebnim upravo zbog šumskog okruženja — umjesto otvorenog, “lunarnog” krajolika kakav se obično veže uz islandske geotermalne lagune, ovdje ste okruženi drvećem, a para se diže između grana. Uz čašu hladnog napitka iz bara u toplom bazenu, promatrali smo obronke obojane u jesenje tonove smeđeg i oker žutila, dok su se na najvišim vrhovima naslutili prvi tragovi snijega — kontrast koji je pravi zaštitni znak islandske jeseni.

Akureyri je i idealna baza za istraživanje sjevera — grad okružuju fjordovi, vodopadi i mala ribarska mjesta, a osjećaj je posve drugačiji od užurbanog glavnog grada. Dan smo završili u jednom od domaćih restorana, kušajući svježu ribu i tradicionalne islandske specijalitete, spremni za sljedeći dan koji je bio posvećen jednom od vrhunaca putovanja.

Treći dan: Goðafoss, Húsavík i promatranje kitova

Trećeg dana zaputili smo se prema Húsavíku, gradiću udaljenom otprilike sat vremena vožnje sjeveroistočno od Akureyrija, na obali zaljeva Skjálfandi. No prije nego što smo stigli do mora, napravili smo obavezan usputni zastoj — kod slapa Goðafoss.

Usput: slap Goðafoss

Goðafoss, “slap bogova”, nalazi se tek nekih 36 kilometara od Akureyrija, odmah uz glavnu prstenastu cestu (Ring Road), pa je gotovo nemoguće proći pored njega, a da se ne zaustavite. Iako po visini nije ni približno najveći na Islandu — voda rijeke Skjálfandafljót pada s tek dvanaestak metara — širina prijelaza od tridesetak metara i potkovičasti oblik daju mu snagu i dramatičnost koja djeluje mnogo veće nego što brojke sugeriraju. Stajali smo na rubu litice dok se hladna jesenska magla dizala iz kanjona, a prigušeno jutarnje svjetlo lomilo se u sitnoj vodenoj prašini iznad slapa.

Goðafoss nosi i jednu od najpoznatijih priča islandske povijesti. Oko 1000. godine, kada je Island na Althingu (narodnoj skupštini) odlučivao hoće li službeno prijeći s nordijskog poganstva na kršćanstvo, poglavica i “zakonogovornik” Þorgeir Ljósvetningagoði dobio je zadatak donijeti konačnu odluku. Nakon što je proveo dan i noć u tišini razmišljajući, proglasio je kršćanstvo novom službenom vjerom otoka — a zatim se, prema predaji, vratio kući, prikupio kipove starih nordijskih bogova i bacio ih upravo u ovaj slap. Otuda i ime — Goðafoss, “slap bogova”. Bilo da je priča doslovno točna ili dijelom legenda, ostaje simbol mirnog, gotovo pragmatičnog načina na koji je Island prešao iz jedne ere vjerovanja u drugu, bez ratova i progona kakvi su obilježili taj prijelaz drugdje u Europi.

Nakon desetak minuta divljenja i fotografiranja s obje strane kanjona, vratili smo se u auto i nastavili put prema Húsavíku.

Zašto baš Húsavík

Zaljev Skjálfandi jedno je od najbogatijih staništa kitova u sjevernom Atlantiku. Kombinacija dubokih voda blizu obale, hranjivih morskih struja i obilja krila i sitne ribe privlači nevjerojatnu raznolikost morskih sisavaca — u vodama oko Húsavíka zabilježeno je čak dvadesetak i više vrsta kitova, od malih pliskavica i dupina do golemih plavetnih kitova, uz stalnu prisutnost grbavih kitova koji su ovdje gotovo zajamčen prizor tijekom veće sezone. Upravo ta pouzdanost — visoka vjerojatnost da ćete stvarno vidjeti kita, ne samo ga tražiti — pretvorila je Húsavík u sinonim za promatranje kitova na cijelom otoku.

Krenuli smo na izlet gumenjakom (RIB brodom), bržim i okretnijim od klasičnih drvenih brodova, što nam je omogućilo da se brzo približimo mjestima gdje su kitovi bili primijećeni. Već nakon pola sata plovidbe posada je uočila prve fontane vode — znak da su kitovi u blizini. Ono što je uslijedilo bilo je nešto najbliže čarima prirode koje smo doživjeli na putovanju: grbavi kit izronio je desetak metara od broda, ispustio karakterističan zvuk izdisaja, zaronio i pokazao rep prije nego što se spustio u dubinu. Vidjeli smo ih nekoliko tijekom ture, a svaki put kad bi se na površini pojavila fontana vode ili silueta repa, cijelom bi se brodom prolomio spontani povik oduševljenja.

Malo povijesti Húsavíka

Húsavík nije slučajno postao centar takvog turizma — grad ima dugu i posebnu povijest. Prema islandskim sagama o naseljavanju (Landnámabók), upravo je ovaj kraj mjesto prvog ljudskog boravka na Islandu. Švedski moreplovac Garðar Svavarsson doplovio je do ovih obala oko 870. godine i ovdje prezimio, sagradivši kuće na obali — otuda i ime grada, Húsavík, doslovno “uvala kuća” (hús = kuća, vík = uvala). Kad je Garðar u proljeće krenuo dalje, dvojica njegovih ljudi, sluga po imenu Náttfari i jedna žena, ostali su iza njega, slučajno odvojeni s manjim čamcem — i tako, prema predaji, postali prvi stalni stanovnici Islanda, čak i prije službeno priznatog naseljavanja otoka.

Stoljećima kasnije grad se razvio kao ribarsko i trgovačko središte, a moderni whale watching turizam u Húsavíku počeo se ozbiljno razvijati devedesetih godina 20. stoljeća, kada je prepoznat potencijal zaljeva Skjálfandi. Danas iz njegove luke svakodnevno u sezoni isplovljava nekoliko brodova, a grad je izgradio i cijeli identitet oko te priče — muzej kitova (Húsavík Whale Museum), otvoren 1997. godine, čuva impresivan, dvadesetdvometarski kostur plavetnog kita i pruža izvrstan uvod u biologiju i povijest kitova prije same ture na moru.

Vrijedi spomenuti i da je Húsavík u posljednjih nekoliko godina postao poznat i široj publici zahvaljujući filmu “Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga” s Willom Ferrellom, čija se radnja odvija upravo u ovom gradiću — mnogi posjetitelji danas traže lokacije snimanja jednako revno kao i kitove.

Nakon ture s kitovima, dok smo se još grijali od uzbuđenja i morskog zraka, svratili smo na kavu i kolač u JaJa Ding Dong, šareni i pomalo ekscentrični kafić-bar u centru Húsavíka koji odmah odudara od inače suzdržanog skandinavskog dizajna — zidovi puni disko-kuglica, neonskih detalja i kičastih ukrasa stvaraju gotovo karnevalsku atmosferu, savršenu za predah uz toplu kavu i domaći kolač nakon hladnog jutra na moru. Odličan način da se čovjek ugrije i probavi dojmove prije nego što nastavi dalje.

Dan smo zaokružili u GeoSea geotermalnim bazenima smještenim na litici iznad mora, odakle se pruža pogled na zaljev u kojem smo tek nekoliko sati ranije promatrali kitove — savršen završetak dana.

Četiri dana u Akureyriju i okolici pokazala su nam posve drugačije lice Islanda od onog koje se obično vidi na naslovnicama turističkih vodiča. Sjeverna svjetlost koja je zaplesala nebom prve noći, mirni šarm samog grada i susret s kitovima u Húsavíku čine kombinaciju koja se teško zaboravlja. Ako razmišljate o putovanju na Island izvan uobičajene rute prema Reykjavíku i jugu otoka, sjever — s Akureyrijem kao bazom — zaslužuje mjesto na vrhu popisa.