Norveška je definitivno moja destinacija broj 1. Iako baš svaki put kad iz nje odlazim osjećam neko olakšanje, uvijek jedva čekam da ponovo idem. Ova godina mi se zato osjeća nekako prazna jer nisam išla u Norvešku, ali planovi su već u tijeku za sljedeću godinu. Kad iz Norveške odlazim osjećam kao da: uspjela sam, preživjela sam tu sirovu zemlju, loše ceste, grozno vrijeme, hladne ljude. I jedva čekam da ponovo idem! Jer nisam još sve prošla; onaj fjord, onaj uspon, onaj slap… to ću sljedeći put. Jer – podrazumijeva se da ću opet doći. Nešto me vuče u ove krajeve.
Norveške u malim dozama.
Komfor je u Norveškoj luksuz. Mi smo ga bili spremni žrtvovati kako bi sa ograničenim budžetom prošli čim više toga. Kampiranje je stoga bio naš izbor putovanja jer naime, Norveška kao i većina skandinavskih zemalja, ima zakon ’Allemannsretten’ koji svakome čovjeku osigurava slobodu kretanja prirodom, slobodno branje bobica i gljiva što uključuje i besplatno kampiranje, čak i na nečijem posjedu, uz prethodno odobrenje vlasnika. Super! S obzirom na veličinu Norveške, ovo je odlična vijest, jer se praktički cijelu Norvešku može proći uz besplatan smještaj, trošiti samo na benzin i hranu. U teoriji. Praksa je takva da je u Norveškoj gotovo svaki komad zemlje u privatnom vlasništvu, svako iole pogodno mjesto za kampiranje – kamp na plaćanje, da je vrlo vlažno, da su u blizini svih turističkih atrakcija postavljeni znakovi za zabranjeno kampiranje, javni wc-i se naplaćuju, cestarine se naplaćuju, čak i ulazak u centar grada ponegdje (Bergen, npr.). Tako da idile nema. Norveška je skupa, ne-prijateljski nastrojena zemlja, grube klime i teških uvjeta. S obzirom da je ovo bogata zemlja jer ima nalazišta nafte i sve je jako skupo znači da su vjerojatno i ulice popločane zlatom, right? Wrong. Malogdje smo naišli na tako loše i neoznačene ulice, neosvjetljene tunele, na puno mjesta uske da se dva auta jedva mogu mimoići.
