Nordijska mitologija
Vikinški narodi štovali su bogove na svoju sliku i priliku. Uz vatre na imanjima i u bajnim kraljevskim dvorima s koljena na koljeno prenosile su se priče o panteonu kojim su dominirala božanstva koja su prije svega bila ratnici: Odin, sveznajući spletkar bio je model lukavog vojnog vođe; moćni, nekomplicirani Thor bio je borac par excelance i nije mu bilo ravnoga kada su u pitanju bili snaga i hrabrost. Ipak, postojala je još jedna, manje poznata, tradicija bogova i božica plodnosti, kao i priče o čudnim zemaljskim duhovima – o divovima, patuljcima, trolovima i vilenjacima. Sve njih obuhvaćao je mračni fatalizam, jer će na kraju svega cijeli svijet bogova i ljudi biti izbrisan u jednom konačnom apokaliptičnom susretu, sukobu između sila dobra i zla, koji su Vikinzi nazivali Ragnarok.
Nordijska mitologija dio je germanske mitologije (tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.
Najveći dio izvora nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio razumljiv i u Skandinaviji.
Nordijska se mitologija razvijala do otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja 2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima, vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome, sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.
Najznačajniji izvori
- Starija edda (Poetska ili Sæmundar edda). Rukopis Edde Sæmundija Učenog (Edda Sæmund multiscii) poznat je i pod nazivom Codex regius, potječe iz 12. ili 13. st., a vjerojatno je samo prijepis starijega rukopisa.
- Mlađa edda (Prozna ili Snorra edda). Edda Snorrija Sturlusona (1179.– 1241.) nastala je oko 1220. na Islandu, a može se reći da je svojevrsni priručnik za pjesnike.
- Skaldska poezija. Pretpostavlja se da se razvila u 9. st. u Norveškoj.
- Heimskringla (Krug svijeta). Ovo Sturlusonovo djelo donosi povijest norveških kraljeva od početka do 12. st. Osobito je važna Ynglinga saga (Saga o Inglinzima) u kojoj opisuje legendarnu švedsku vladarsku dinastiju koja potječe od bogova.
- Gesta Danorum. Djelo Danca Saxa Grammaticusa (12.–13. st) koji u prvih 9 knjiga (od ukupnih 16) donosi povijest drevnih bogova i heroja.
- Arheološki ostaci: oslikano kamenje, kipići, runski zapisi, a važni su i toponimi koji često sadržavaju imena pojedinih bogova.