Vikinška mitologija predstavlja neobično jasnu sliku postanka i budućeg kraja svijeta. Na viđenje porijekla svih stvari možda su utjecali uvjeti na Islandu, jer je u njemu prisutna tipično islandska kombinacija leda i vatre.

Svijet je, kako legenda nalaže, nastao iz golemog ponora Ginnungagap, Beskrajne praznine. Ginnungagap je na jugu graničio s Muspellom, prebivalištem vatre, a to je mjesto plamenim mačem čuvao vatreni div Surt. Na sjeveru se nalazila smrznuta zemlja Niflheim, koja je kasnije postala zemljom mrtvih. Ondje je dvadeset rijeka naviralo iz kotla imenom Hvergelmir, izlijevajući svoje vode u Ginnungagap. U njegovim su se neistraženim dubinama one smrzavale, postupno ispunjavajući ogromni ponor. Kako se led uzdizao, tako ga je doticala vrelina Muspella, a iz tog je spoja nastala vlaga koja se na neki način pretvorila u glinu. Naposljetku je ta glina oživjela u obliku Ymira, praiskonskog diva mraza. Kako bi Ymir imao od čega živjeti, nastalo je još jedno stvorenje – ogromna krava imenom Audhumla, Hraniteljica, iz čijeg je vimena krenulo mlijeko. Kako bi se nahranila, Audhumla je mogla samo lizati slano inje. Dok je to radila, pod njezinim jezikom počeli su se pojavljivati obrisi čovjeka. To je bio Buri, Proizvođač, a on je kasnije postao djedom Odina, najvećeg vikinškog boga.

Nakon toga, proces stvaranja se ubrzao, jer je i Ymir iz vlastitog znoja stvorio par, točnije prvi par divova, neumoljivih neprijatelja bogova. Kao predstavnici dobra i zla, te su dvije rase bile osuđene na vječite sukobe. Ipak, i oni su se mogli međusobno družiti s vremena na vrijeme – Odin je bio plod veze Burijevog sina Bora i žene diva.

Unatoč svom miješanom porijeklu, Odin se odrastajući, pretvorio u pravu pokoru za rasu divova, planirajući sa svojom dvojicom braće uništiti Ymira, čija je krv napravila takvu poplavu da je potopila cijelo njegovo potomstvo divova, osim jednog jedinog para. Ti su preživjeli pobjegli u Jotunheim – doslovce Dom divova – gdje su začeli novu rasu čiji je jedini cilj bio istrijebiti Odina i svu njegovu rodbinu.

Dovršivši taj čin uništenja, Odin i njegova braća okrenuli su se stvaranju. Od Ymirova tijela napravili su svijet kakvog danas poznajemo; od njegove krvi nastala su mora i rijeke, od njegovog mesa kopno, od kostiju planine, a od lubanje nebo. Četiri jaka patuljka, Sjever, Jug, Istok i Zapad postavljeni su kako bi podupirali kutove nebeskog svoda, dok su bogovi po njemu rasipali iskrice iz Muspella od kojih su nastale zvijezde. Sunce i mjesec stavljeni su u kočije kako bi neprestano slijedili jedno drugo nebom, naganjani od dva strašna vuka, Skolla (”Gađenje”) i Hatija (”Mržnja”), koji će na kraju vremena proždrijeti nebeska svjetla.

Yggdrasil

Stvorivši fizički svijet, Odin i njegova braća potom su stvorili bića koja će ga nastanjivati. Prvo su nastali patuljci, koji su izrasli iz ličinki koje su napale Ymirovo istrunulo tijelo; bogovi su im dali svijest i naselili ih ispod zemlje da traže zlato. U nekim mitovima, ti su patuljci pobrkani s Vilenjacima tame, zamišljenima slično, kao rudarima koji prebivaju u tami. Za razliku od njih, Vilenjaci svjetla prebivali su u carstvu Alfheim, u blizini samih bogova. Nakon patuljaka, trojica su bogova stvorili ljude – iz naplavina koje su pronašli na obali mora. Ljudima su dodijelili centralno područje, Midgard, zbog zaštite okruženo ogradom napravljenom od Ymirovih obrva. Tek nakon što su dovršili Midgard, izgradili su i vlastiti dom Asgard, ispunivši ga velikim dvoranama i palačama. Do Asgarda se moglo stići jedino preko mosta koji je čuvao Heimdall, božanski stražar. Most se zvao Bifrost, a ljudima je izgledao poput duge.

Geografija vikinškog kozmosa nikada nije bila egzaktna, razlikujući se u pojedinostima od mita do mita. Ipak, bila je dosljedna u prikazu mnoštva različitih svjetova. Prema tradiciji, postojalo je ukupno devet svjetova, uključujući svjetove ljudi, divova i više od jedne rase bogova. Najnižim od svih svjetova vladala je Hel, mračna božica podzemlja, koja je bila napola živa žena a napola istrunulo truplo. Devet svjetova nisu supostojali u miru; ponekada bi njihovi stanovnici stvarali saveze, ali češće su se sukobljavali i radili smicalice jedni drugima.

I u tom je smislu kozmos odražavao stvarni svijet kakav su Vikinzi poznavali – nemirno mjesto promjenjivih saveza i sukobljenih carstava, prepun opasnosti i pod kontrolom neumoljive sudbine.