Nordijska mitologija

Vikinški narodi štovali su bogove na svoju sliku i priliku. Uz vatre na imanjima i u bajnim kraljevskim dvorima s koljena na koljeno prenosile su se priče o panteonu kojim su dominirala božanstva koja su prije svega bila ratnici: Odin, sveznajući spletkar bio je model lukavog vojnog vođe; moćni, nekomplicirani Thor bio je borac par excelance i nije mu bilo ravnoga kada su u pitanju bili snaga i hrabrost. Ipak, postojala je još jedna, manje poznata, tradicija bogova i božica plodnosti, kao i priče o čudnim zemaljskim duhovima – o divovima, patuljcima, trolovima i vilenjacima. Sve njih obuhvaćao je mračni fatalizam, jer će na kraju svega cijeli svijet bogova i ljudi biti izbrisan u jednom konačnom apokaliptičnom susretu, sukobu između sila dobra i zla, koji su Vikinzi nazivali Ragnarok.

Nordijska mitologija dio je germanske mitologije (tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.

Najveći dio izvora nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio razumljiv i u Skandinaviji.

Nordijska se mitologija razvijala do otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja 2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima, vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome, sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.

Najznačajniji izvori

Starija edda (Poetska ili Sæmundar edda). Rukopis Edde Sæmundija Učenog (Edda Sæmund multiscii) poznat je i pod nazivom Codex regius, potječe iz 12. ili 13. st., a vjerojatno je samo prijepis starijega rukopisa.
Mlađa edda (Prozna ili Snorra edda). Edda Snorrija Sturlusona (1179.– 1241.) nastala je oko 1220. na Islandu, a može se reći da je svojevrsni priručnik za pjesnike.
Skaldska poezija. Pretpostavlja se da se razvila u 9. st. u Norveškoj.
Heimskringla (Krug svijeta). Ovo Sturlusonovo djelo donosi povijest norveških kraljeva od početka do 12. st. Osobito je važna Ynglinga saga (Saga o Inglinzima) u kojoj opisuje legendarnu švedsku vladarsku dinastiju koja potječe od bogova.
Gesta Danorum. Djelo Danca Saxa Grammaticusa (12.–13. st) koji u prvih 9 knjiga (od ukupnih 16) donosi povijest drevnih bogova i heroja.
Arheološki ostaci: oslikano kamenje, kipići, runski zapisi, a važni su i toponimi koji često sadržavaju imena pojedinih bogova.