Ako vas put nanese u Tromso, znate da ste stigli u srce Arktika! Za mnoge avanturiste i istraživače upravo je Tromso bio polazišna točka za njihove ekspedicije pa sam se tako i ja odlučila upravo ovdje započeti moju osobnu arktičku avanturu!
S obzirom da svaku zemlju čine ljudi, želim prvo upoznati njihov način života i običaje a dobra referentna točka za to je Tromso muzej, mali muzej u centru grada koji besplatnim ulazom poziva na izložbu slika i predmeta iz života naroda Sámi. U svijetu su poznati pod nazivom Laponci ali budući da taj naziv potječe od riječi lapp što znači zakrpa, oni ga smatraju pogrdnim. Oni su autohtoni nomadski narod koji živi uglavnom samo na sjeveru Norveške (ali i Finske, Švedske i Rusije), bave se uzgojem sobova te imaju svoj zasebni jezik i kulturu. Razveseljava me činjenica da sam došla u Tromso upravo za vrijeme Sámi tjedna u kojem slave i svoj nacionalni dan. Osim štandova sa prodajom ručno izrađenih predmeta uglavnom od sobovih rogova i kože, organizira se niz priredbi, okupljanja i manifestacija na temu Laponije. Poznata utrka sobova u centru grada mnogima je najzanimljiviji događaj međutim to ću morati propustiti.
Kako bih pobliže upoznala život na sjeveru, posjećujem Polarni muzej smješten u gradskoj luci. Ovaj maleni muzej vjerno dočarava kako je nekada izgledao život u Tromsu dok je on bio arktički centar lova na kitove i tuljane, te čuva predmete sa ekspedicija na kojima je otkriven Sjeverni i Južni pol. Roald Amundsen bio je taj koji je vodio ekspedicije i njegov lik i djelo se veliča pri svakoj prilici. U gradu ima njegova bista i nekoliko statua, a najnoviji hibridni brod iz flote Hurtigruten nazvan je upravo po ovom istraživaču.
Centar grada odiše poviješču sa svojim šarenim drvenim kućama, kamenom popločanim ulicama a zanimljivost je da je nekada lijeva strana ulice bila rezervirana za gospodu a desna za obični puk. Naime, početkom 19.st. kada je Tromso procvjetao kao trgovački centar uslijed velikog izlova kitova i ribe, stvorio se bogati sloj društva te su dame nosile haljine i šešire prema najnovijoj pariškoj modi. Ta visoka moda tako daleko na sjeveru začudila je tadašnje putnike prolaznike pa je Tromso dobio nadimak ‘Pariz sjevera’.
Poseban šarm centru grada pridodaje maleni drveni kiosk nazvan ‘Raketa’ koji već 100 godina stoji na istom mjestu – preživio je 2 svjetska rata te požar koji je zahvatio grad! Nekada novinski kiosk, pretvoren je u najmanji restoran na svijetu, koji prodaje, između ostalog, hot-dog od sobovog mesa te ostale delicije lokalnog porijekla.
Za drugačiju perspektivu grada krečem preko mosta do uspinjače Fjellheisen koja vodi do vrha brda Storsteinen sa kojeg se pruža fantastičan pogled na grad i okolicu. Prelazim most sa kojega se otvaraju neki novi vidici, te dolazim do najljepšeg objekta u gradu tzv. Arktičku katedralu. Ponoćni koncert u Arktičkoj katedrali također je nešto što ću morati ostaviti za sljedeći put. Sljedeći autobus prema uspinjači kreče tek za sat vremena pa krečem prema uspinjači pješice. Cesta je prekrivena ledom pa treba koračati vrlo oprezno. Domaći ljudi bezbrižno hodaju jer na cipelama imaju čavle koji se nataknu na cipele za lakše hodanje po ledu. Mi amateri se mučimo pa korak po korak stižemo do uspinjače… Odozgo pogled oduzima dah – cijeli grad i okolni fjord kao na dlanu!
Arktička avantura ne bi bila potpuna ako ne bi uključivala malo huskija, sobova i sámi kulture. Za večeras je tako planiran Aurora Camp na farmi huskija koji uključuje druženje oko vatre uz priču i zanimljivosti o polarnoj svjetlosti (uz nadu da se ona u međuvremenu i pojavi!) te druženje sa mladim psima koji jedva čekaju svaku novu turu turista da ih se malo mazi! Večera je prefini bidos, laponski gulaš od sobovog mesa.
Nakon večere smještamo se za noćenje. Mala drvena kolibica okićena lampicama i prekrivena snijegom, spremna je za nas. Usred kolibe gori vatra koja je jedini izvor topline a miris gorenja drva podsjeća na neke prošle dane…
Sljedeće jutro nakon doručka krečemo na Husky Safari! Sramežljivo jutarnje sunce prati nas putem a prekrasni radni psi surađuju kao jedan da nam pruže nezaboravni doživljaj.
Ipak, najvažniji momenat u mome putovanju u Tromso rezerviran je za večeras kada krečem u potragu za polarnom svjetlošću! Doći na Arktik a ne vidjeti Auroru – možda je samo dobar izgovor za doći ponovo – ali ipak se nadam da će se vedro nebo, sunčeva aktivnost i ostale stavke posložiti kako bih doživjela ovaj fenomen. Nakon oko sat vremena vožnje stižemo na odredište gdje ćemo čekati Auroru Borealis. Snijeg, jezero, svjetla grada u daljini i mliječna staza koja kao da je na dohvat ruke, već su dovoljni da budem zadovoljna. Dok smo pripremili opremu i zauzeli pozicije za fotografiranje, već se i Aurora počela nazirati. Prvo lagano zelenkasti luk koji potom prelazi u deblju traku koja prelazi preko neba, mijenja boju od zelenkaste preko žute pa čak i do roze. Zauzimam mjesto da i mene fotograf uslika. Aurora počinje svoj ples preko neba mijenjajući boje i oblike. Ostajemo uživati u prizoru nekih sat vremena, uslikavati, biti uslikani. Na povratku još poneko stajanje radi divnih prizora polarne svjetlosti. O mom lovu na auroru sam detaljnije pisala ovdje.
Nakon uzbudljive i interesantne noći u laponskom šatoru lavvu uz lavež pasa i otvorenu vatru, ova noć je u luksuznom hotelu The Edge s pogledom na predivnu Arktičku katedralu i prometnu luku. Uz ovakve prizore i dojmove nakon ovako uzbudljivih nekoliko dana na Arktiku nije nimalo lako zaspati.