Vjerski život Laponaca usko je povezan s njihovim kontaktom i dubokim poznavanjem arktičke tundre, koja je, kako tvrde, napučena duhovima zaštitnicima združenima s prirodnim silama kao što su zemlja, vjetar i voda. U knjizi ‘Zlatna grana’ (1915.) James Frazer opisuje umijeće Laponaca da iskoriste snagu vjetra. Određene planine i jezera smatrani su svetim sjedištima duhova predaka i nekoć su ondje bila mjesta za pokop. Laponci štuju i poseban kult svetoga kamenja, jer prema njihovom vjerovanju ono označuje mjesta na kojima se prikazuju nadnaravna bića i koristi se kao putokaz za sezonske ispaše. Svojedobno je kult kamenja – litolatrija – bio dio rituala i žrtava u čast predaka.
Proizašli iz drevnoga lovačkog načina života u polarnom krugu, religiozna vjerovanja Lapa povezana su sa šamanskim kultovima, primjerice razrađeni obredi (zajednički svim arktičkim kulturama) koji se izvode prije i nakon lova na polarne medvjede jer se u njihovoj mitologiji ta životinja smatra duhom zaštitnikom s čarobnim moćima. Danas se, pogotovo među starijim naraštajima, sačuvalo sjećanje na stare kultove, bez obzira na njihovo prihvaćanje pravoslavne vjere. U nekim zajednicama nalazimo još jedan vjerski oblik koji je nastao u devetnaestom stoljeću, a to je sinkretički lestadijanizam. To vjerovanje prakticiraju samostalne vjerske zajednice i ono nalaže individualni asketizam i javno priznanje grijeha.
Jezik Laponaca
Laponski ili saamski jezik pripada finsko-laponskom odvjetku uralskih jezika; prema nekim mišljenjima bolje je govoriti o nekoliko laponskih jezika, koji su međusobno vrlo bliski, i kojih susjedni govori tvore dijalekatski kontinuum, koji se proteže od sjeverne Švedske i Norveške, preko sjeverne Finske do poluotoka Kole u Rusiji. U skladu s tim treba razlikovati sljedeće laponske jezike ili dijalekte: akara, inari, kildun, lule, pite, skolt, ter, ume, te južni i sjeverni laponski. Neki su među tim idiomima u izumiranju (npr. akala, na poluotoku Kola u Rusiji), a neki imaju i više od 10 000 govornika (npr. sjeverni laponski, na kojem u Norveškoj i Finskoj postoji književnosti i drugi mediji). No većina Laponaca su dvojezični i uz vlastiti jezik govore i službeni jezik matične zemlje. Laponski su idiomi tipološki bliski drugim ugrofinskim jezicima, s izraženom aglutinacijom, vokalskom harmonijom i bogatim padežnim sustavom. U rječniku su mnoge posuđenice iz finskoga, germ. Jezikâ, ali i iz nepoznatoga (neindoeuropskog i neuralskoga) supstrata.
Jezik Laponaca je potisnut, jer u školama sve do danas prevladavaju norveški, švedski i finski. U Finskoj laponska djeca nisu mogla učiti svoj jezik sve do 1970. Nema posebnih laponskih škola, a studij laponskog jezika i kulture postoji na Laponskom sveučilištu, kao i jezični tečajevi u Ouluu i Helsinkiju te etnografski na sjeveru. Danas je laponski jezik najvažniji znak identiteta te se koristi i za stvaranje specifične laponske književnosti. Laponski će možda teško preživjeti u XX. stoljeću jer nema riječi za filozofske i moderne tehničke pojmove. Današnje škole, kao i centar za obrazovanje odraslih u Jokmokku, osiguravaju nastavu na laponskom. Jedna od najvažnijih tradicija Saama jesu naricaljke joikus – jednostavne fraze s tekstom koji se ponavlja i dotjeruje. Pravoslavni skoltski Lapi u finskom Laplandu zadržali su i drevni ples.
Današnju laponsku kulturu ugrožavaju teški klimatski uvjeti i pretjerano iskorištavanje prostora zbog uzgoja sobova, turizma i ribarstva. Laponska se područja koriste i za rudarstvo, proizvodnju hidroenergije, moderno šumarstvo i vojne objekte. Laponci u Norveškoj i Švedskoj imaju isključivo pravo na uzgoj sobova, a Švedska ima 40 laponskih sela. Kućna se radinost temelji na dobro sačuvanoj tradiciji rada s tkaninama i izrade ukrasa od drva i rogovlja, te uz ostale oblike primijenjene umjetnosti predstavlja suvremeni izvor prihoda. Međutim, mnogi su se Lapi preselili u gradove. Lapi imaju kolektivne organizacije kao što su Nordijsko laponsko vijeće (1965.) i Nordijski laponski institut u mjestu Kautokeino (1973.). Sudjeluju također u programima međunarodne suradnje za arktičke i subarktičke narode. Međutim, međunarodni sukobi oslabili su njihov položaj. Danas Lapi svjesno teže očuvanju i jačanju svoje kulture kroz veću kulturnu autonomiju.
Od 1976. otvoren je uz vladinu potporu Laponski parlament, kao savjetodavno tijelo bez prava veta na vladine odluke; on nastoji zaštititi sve vitalne interese Laponaca, ima 20 zastupnika i izborno tijelo od 3000 Laponaca. Slični parlamenti osnovani su kasnije i u Norveškoj i Švedskoj pa je u planu i osnivanje Nordijskoga laponskog parlamenta. Nordijska TV mreža ima malo laponskih programa; švedska TV u Lulei tjedno emitira nekoliko sati programa na laponskome; u Norveškoj i Finskoj nema stalnoga TV programa na laponskome.
