Poslijeratna Danska
Zahvaljujući aktivnostima Otpora, Danska je prepoznata kao pripadnica Savezničkih snaga i pridružila se Ujedinjenim narodima 1945. godine. Godine 1949. pridružila se redovima NATO-a. Ovaj potez označio je odstupanje od politike neutralnosti, koju je država slijedila od 1864. Dansko sudjelovanje u Marshallovom planu omogućilo je zemlji da temeljito modernizira svoju industriju i poljoprivredu te postavi temelje za poslijeratni prosperitet. Novi ustav, donesen 1953. godine, uveo je parlament s jednom komorom i promijenio pravila koja reguliraju žensku sukcesiju na prijestolju. Ova nova pravila primijenjena su 1972. kada je kraljica Margrethe II kročila na prijestolje nakon smrti njenog oca kralja Frederika IX.
Danska nije sudjelovala u razgovorima koji su 1957. rezultirali formiranjem Europske unije, ali 1973. godine, nakon referenduma, postala je prva skandinavska zemlja koja se pridružila EU. Dansko članstvo u EU ostalo je kontroverzno pitanje kod mnogo Danaca, a 87 posto zemlje glasovalo je protiv usvajanja eura.
Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina niz reformi, uključujući velikodušan sustav socijalne skrbi i virtualni nedostatak cenzure, podupirao je reputaciju zemlje kao liberalne državu. U 1970-ima i 1980-ima Danska je ušla u konzervativnu fazu s pozivom na smanjenje imigracije te smanjenja poreza.
Ipak, i dalje je Danska priznata kao tolerantno društvo sa visokim standardom življenja, snažnim osjećajem društvene svijesti i mnogim pozitivnim politikama zaštite okoliša. 2009, Anders Fogh Rasmussen, bivši premijer zemlje, imenovan je za glavnog tajnika NATO-a.