Sin kralja Canutea, Hardicanute, umro je 1042. godine, a anglo-dansko kraljevstvo se raspalo se dok su se nasljednici danskog osmog monarha Sweyna II (1047.-74.), borili za prijestolje. Kako je kraljevska nadmoć bila oslabljena, snaga bogatih vlasnika zemljišta i crkvenih vođa rasla je, a ovo ranosrednjovjekovno razdoblje Danske povijesti izbrazdano je unutarnjim sukobima i korupcijom.
Ovo razdoblje nemira završilo je sukcesijom Valdemara I (Velikog) u 1157. On je ponovno ujedinio zemlju i donio prve pisane zakone u Danskoj (Jutland Code). Uz pomoć snažnog biskupa Absalona, napravio je niz uspješnih pohoda protiv Wendesa u istočnoj Njemačkoj. Do doba sukcesije Valdemara II, Danska je već imala nadzor nad Meklenburgom, Holsteinom, Lubeckom i Estonijom, što ju je činilo jednom od najvećih moći u sjevernoj Europi.
Danska nadmoć završila je 1227. godine kada je zemlja poražena od strane svojih njemačkih vazalima u bitci kod Bornhøveda. Kao rezultat toga, Danska je bila prisiljena odreći se velikog dijela svog nedavno stečenog teritorija i, nakon smrti Vlademara II. godine 1241. godine, Danska monarhija je izgubila većinu svoje moć. Kao rezultat toga, sukcesivni vladari bili su prisiljeni donijeti niz zakona koji su za to vrijeme bili priličnio progresivni. Te su promjene uključivale i zatvaranje bez opravdanog razloga (1282) i osnivanje prvog vrhovnog suda.